Pitanje koje nam se prosto nameće dok gledamo sve ove fotografije glasi: da li je ovo neminovna budućnost naših bašti i vrtova?
Iako je reč o projektu efemerne arhitekture, njegov cilj je (rekli bismo) mnogo trajniji i postojaniji. Bar je nas naterao na razmišljanje – koliko je pandemija koju živimo već pune dve godine uticala na kvalitet našeg života? Da li smo postali usamljeniji i da li smo počeli da živimo u mehurićima koje smo sami projektovali? Koliko smo uplašeni pred saznanjem da su ta naša privremena skloništa zapravo isto toliko ranjiva kao i mi sami, te da se jednim potezom mogu raspršiti baš kao običan mehurić od sapunice?