U post-digitalnoj eri, arhitekte će dizajnirati kodovima, dok će roboti konstruisati naše građevine…
Sada smo već zakoračili u post-digitalno doba. Činjenica je da ove reči čitate na digitalnom ekranu, što dakle govori da post-digitalno doba nije period posle digitane ere – zapravo, taj pojam se koristi za brisanje linija između analognog i digitalnog sveta, odnosno period u kom prava iskustva mogu biti zamenjena virtuelni. To možemo dokazati postojanjem AR, trakerima za zdravlje i aktivnost, iBeaconima, geoogradama i internetom, što su samo neki od brojnih primera.
Pored nekoliko diverzija u post-digitalnom crtanju, arhitektura i dalje postoji izvan ovog sveta. Većim delom, ona je i dalje čvrsto utemeljena u digitalnoj eri, koristeći brojne vrhunske digitalne alate, ali uglavnom izbegavajući njihove kulturalne implikacije.
To možemo videti u arhitekturi koja naginje ka uglađenim fluidnim i intriganitnm formama, koji u svojoj arbritrarnoj formi skoro pa proslavljaju činjenicu da oni mogu biti dizajnirani samo na računaru. Dok slike koje ova arhitektura generiše imaju za cilj da budu zavodljivo futurističke, na neki način one su već zastarele.
Ipak, ako ove jednostavne verzije stavimo sa strane, tačnije na marginu ove profesije, onda možemo videti brojne prakse i studije koji polako krče put za post-digitalnu arhitekturu. Iako i dalje u svojim ranim fazama, njihov rad ilustruje već sada da će on biti u kontrastu sa onim što nam je do sada poznato – dela post-digitalne arhitekture će biti gruba, privremena i izrađena sa radikalnim implikacijama ne samo u svom dizajnu i konstrukciji, već i u arhitektonskoj fundamentalnoj povezanosti sa vremenom i prostorom.
Ako zakoračite u bilo koji noviji studio, primetićete da već postoje koraci u ovom polju – umesto standardnih kompljutera koje inače možemo videti u arhitektonskim studijima, naići ćte na alate, mašine, 3D štampače, razne materijale i prototipe.
Umesto samih arhitektonski predmeta, iz ove radionice će izlaziti roboti koji će sa lakoćom osvojiti svet gradnje. To znači da će arhitekte morali da se bave kodiranjem umesto standardnog dizajna, kako bi direktno upravljali svojim novim radnicima – robotima. Arhitektonski dizajni više neće biti podložni zastojima građevinske industrije.
Čak i danas, gradnja, upotreba, modifikacija ili rušenje su diskretni trenuci u životu jedne zgrade, a retko se stapaju jedan sa drugim. Post-digitalna arhitektura ovo okreće naglavačke – zgrade se mogu dizajnirati i graditi simultano, bez ikakvih problema, uz konstantni redizajn, ponovnu gradnju i slično.
Neke od ovih mogućnosti su i dalje u dalekoj budućnosti, zajedno sa novim tehnolohijama, a postaju transformativne kada dostegnu svoj vrhunac i generišu višak.
Kao što je to slučaj sa bilo kojom tehnološkom revolucijom, postoji mnogo toga što će ostati isto, zajedno sa svim stvarima koje se menjaju. Danas, više niko ne putuje uz pomoć kočije i konja, dok se mnogi voze automobilima koji sami upravljaju. Samim tim, moramo zaključiti da potencijal post-digitalne arhitekture nije samo u pitanjima dizajna i gradnje.
Arhitektura će reoblikovati zgrade, njihove namene, kao i kulturu i ekonomiju koj postoje u njima.
N.Đ.
Izvor Dezeen