U zelenom srcu Hilsdejla, svega dva sata vožnje od Njujorka, FORMA je podigla “House on a Hill” - arhitektonsku priču o tome kako se jednostavnost, funkcionalnost i savremeni luksuz mogu spojiti u jedno.
Na parceli od devet hektara, okruženoj šumom, ova kuća kao da lebdi između drveća, hvatajući svetlost i beskrajne poglede na dolinu Hadson. Umesto klasične horizontalne strukture, arhitekte su se odlučile za vertikalni koncept: kuća “raste” uvis, a glavni dnevni prostor smešten je na spratu kao elegantna osmatračnica iznad krošnji. Sa tri spavaće sobe i tri kupatila, “House on a Hill” je savršen primer minimalističkog luksuza, u kojem je svaka stepenica promišljena, a svaki pogled pažljivo kadarisan.
Drugi sprat je duša doma - prostran, dvostruko visok dnevni boravak s trpezarijom koji diše zajedno sa pejzažem. Ogromne staklene površine otvaraju prostor prema horizontu, puštajući da jutarnje sunce preplavi enterijer, a da popodnevni tonovi stvaraju nežne igre senki. Ovde se kuvanje, razgovor i opuštanje stapaju u jednu ritmičnu kompoziciju svetlosti, drveta i pogleda.
Osnova kuće zauzima svega 65 kvadrata, ali svaki centimetar je iskorišćen sa promišljenom preciznošću. Kompaktna struktura omogućila je manju intervenciju u prirodu, niže troškove gradnje i više prostora u visinu. Stepenice nisu samo funkcionalan element, one postaju arhitektonski prelaz, svojevrsna granica između intimnog i društvenog, između prizemlja i horizonta.
Ulaz je nenametljiv, gotovo tih - prolazi se pored minimalističkih spavaćih soba i kupatila skrivenih u prizemlju, dok vas elegantne stepenice vode naviše, ka prostranom dnevnom delu koji se otvara prema nebu. Svaka prostorija ima svoj kadar: pogled na šumu kroz prozor u kupatilu, prizor doline kroz trpezariju, ili igra senki na zidovima dok sunce zalazi.
Na padini obrasloj drvećem, kuća se podiže kao tihi posmatrač doline. Jutarnje svetlo obasjava dnevni prostor, dok se uveče sve pretvara u miran prizor senki i odsjaja neba. Donji nivo čuva mir i tišinu, dok gornji živi od svetlosti, pogleda i prostranosti.
Na kraju dana, sve se svodi na taj ritual: nekoliko stepenika prema gore i pred vama se širi beskrajna zelena dolina Hadsona, dok vas meko svetlo podseća da arhitektura, kada je promišljena, nije samo konstrukcija već iskustvo koje diše, menja se i živi zajedno s prirodom.