Karim Rašid je jedan od najplodnijih dizajnera svoje generacije. Preko 3000 dizajna u proizvodnji, preko 300 nagrada i rad u preko 35 zemalja, svedoče o njegovom legendarnom dizajnu.
Moja kuća je osamljeno utočište, smeštena u blizini grada, zapravo samo 45 minuta od njega, a ipak tako daleko. Zovem je "My belvedere" (ital. Lep pogled) i moje ljubavno gnezdo. Kada putujete poslovno onoliko često koliko ja to činim, ne želite da na odmor idete avionom. Ustvari, moram da priznam da skoro i nisam išao na odmor za ovih poslednjih deset godina, otkako sam otvorio studio u Njujorku. Ili sam bio prezauzet ili pak iznalazio razloge da ostanem u Njujorku i kad sam imao par slobodnih dana. Da se ne lažemo, čak i poslovna putovanja su nepodnošljiva. Avioni su grozni, a promena vremenske zone ubija. Kad će se svet prebaciti na internet vreme? Kad li ću moći da se prebacim na drugi kraj sveta u jednom trenutku?
Nikad nisam mislio da ću kupiti kuću na selu, s obzirom da sam alergičan na travu, drveće, polen itd. Izduvni gasovi i gradski smrad ne smetaju mom sistemu. Odlučio sam da zatvorim studio u avgustu. Uz to bih voleo da pokrenem peticiju i da sve firme u Njujorku prestanu sa radom u toku ovog nepodnošljivo toplog meseca, kao što to čine slobodoumni evropljani i da naučimo da ne radimo ništa čitavih mesec dana. Teško mi je i da zamislim da ne radim ništa ni jedan dan, ali bih želeo da uživam u hedonizmu i zbog toga me malo grize savest. Nisam senzualist, ali sam smatrao da je trebalo da potražim kućicu kao strukturu. S obzirom da sam odrastao u Kanadi gde su naizgled svi posedovali kuće, osim moje porodice, oduvek sam maštao da imam jednu u kojoj ću moći da pijem pivo i ubijam komarce. Tako sam se uputio za Kroton na reci Hadson, sastao se sa pravim agentom za nekretnine koji mi je pokazao tri preskupe „rupe“. Zašto Kroton? Zato što sam obećao sebi, pošto sam doživeo jednom vikend iz noćne more u Hamptons-ima, da neću sebi dozvoliti da se zaglavim tri sata u saobraćaju svake nedelje uveče, kao tipični dostojanstveni Njujorčanin. Mislio sam da je lepota Njujorka u tome što smo svi kreativno i kulturno različiti slobodoumni pojedinci, dok nisam primetio letnje vikendaše koji se vraćaju kućama posle vikenda. Tako da je uslov za moju kuću bio, da bude udaljena ne više od jednog sata avionom, brodom ili vozom, i pošto nisam pod broj jedan za vodu, a avionom letim jedino kad moram zbog posla, Metro North voz mi je bio jedina uzdanica (uz to imam malo poštovanja prema automobilskoj industriji, sva mi kola isto igledaju-ružna i prestilizovana). Pošto sam pogledao te tri skupe kuće (čitaj „rupe“) u predgrađu, vratio sam se vozom i rekao sebi „ma zaboravi“. Možda bi trebalo da uskočim u avion za Mediteran, gde nema komaraca (zahvaljujući prekomernim količinama kolonjske vode na preplanulim obožavaocima plaže i Speedo kupaćih gaćica). Ta misao je izazvala Internet potragu, koja se završila pronalaženjem tech-built panel system (od ploča), žuto-plave kuće iz 1956.godine, kuće koja je dovoljno udaljena, laka za održavanje, dovoljno blizu i da sam mogao da je kupim preko Interneta.
Tech-built kuće su bile deo pokreta, koji je počeo sa „kućama iz kutije“ iz Sears-a 1909. Tad ste mogli da kupite celu kuću iz kataloga, da vam je dostave i da vam je lokalna kompanija montira. Baš kao Buckminster Fuller-ova Dymaxion kuća i mnoštvo drugih eksperimentalnih jeftinih „kuća iz kutije“. Ova kuća se prodavala za samo 4000 dolara i montirala se za tri dana, zahvaljujući sistemu od ploča, greda i stubova. Koncept radikalno nove kuće se zasnivao na tome, što nema prvog i drugog sprata, već samo podrum i potkrovlje. Carl Koch, arhitekta koji je izmislio tech-built, je rekao da podrum postaje dnevna soba, a tavan postaje spavaća soba tj. sobe, tako što se pregradi jednom jedinom izlivenom betonskom pločom. Tako da, zapravo ne postoje pravi podrum i tavan. Mreža ploča dozvoljava prozore bilo gde, tako da kuća može biti više orijentisana ka pogledima, suncu, svetlosti i ventilaciji. Unošenje mog nameštaja se činilo savrsenim i opšti utisak je bio dobar (kuća je imala samo dva vlasnika, tako da je skoro bila u savršenom stanju i skoro identična originalnoj konstrukciji iz 1956.-e). To je mesto iz sna, gde moja supruga i ja radimo i što je još bitnije, gde se odmaramo, meditiramo i regenerišemo. Sledeće prebivalište ću ja dizajnirati, nadam se pre svoje pedesete i nadam se da će biti skroz od plastike, jedna tehnoorganska kuća dvadesetprvog veka.
Autor teksta: Karim RAŠID