Kada je arhitekta Rikardo Bofil naišao na ogromni silos, četiri kilometra podzemnih tunela i mašinske sale u dobrom stanju, on se prvi put susreo sa svojim novim domom, a da to nije ni znao...
Fabrika cementa na koju je on zapravo naišao, datira iz prvog perioda industrijalizacije Katalonije, a nije bila izgrađena kao celina, beć kao serija dodataka različitih lanaca proizvodnje koji su vremenom postajali neophodni. Talentovani arhitekta je odmah po svom prvom susretu sa ovom konstrukcijom osmislio buduće prostore koji u njoj mogu postojati, a bio je inspirisan različitim vizuelnim i estetskim trendovima koji su u dizajnu ove građevine primetni.
On je bio oduševljen nadrealizmom paradoksalnog stepeništa koje ne vodi nigde, apsurdom određenih elemenata koji vise iznad praznih prostora, ogromnim, ali neupotrebljim prostorima sa čudnim proporcijama koji su bili magični baš zbog te tenzije i apstrakcije koja ih je okarakterisala. Arhitekta je pronašao brutalizam u neravnomernom tretiranju određenih površina i skulpturalnom kvalitetu materijala.
Zaveden kontradikcijama i intrigom ovog mesta, on je brzo odlučio da ona mora biti njegova, kako bi mogao da je preoblikuje i pretvori u umetničko delo. Rezultat njegovog rada dokazuje nam da forma i funkcija ne moraju uvek biti povezane. Tačnije, on nam je na primeru pokazao kako bilo koji prostor može dobiti bilo koju namenu, ako se dobro osmisli.
Radovi na ovom projektu započeli su delimičnom destrukcijom građevine i trajali su godinu ipo dana. To je bio posao koji je zahtevao preciznost, zasnovan na otkrivanju sakrivenih formi i oporavku određenih prostora. Silosi su bili puni cementa i jednostavno je bilo nemoguće prodreti u njih bez prethodne obrade. Sledeća faza uključivala je ozelenjavanje okoline i sadnju cveća. Ovakav prostor je zahtevao zelene površine u svojim inače sterilnim elementima. Poslednja faza bila je poništavanje čistog funkcionalizma – fabrika je morala dobiti nove strukture i nove upotrebne svhre.
Kosmopolita po definiciji, Rikardo Bofil se uvek vraća fabrici koju nikako ne prestaje da renovira već četrdeset godina, uvećavajući njen prostor i ulepšavajući ga, dok piše istoriju svog života, odnosno biografiju koja konstantno evoluira.
Kako on kaže: „Fabrika je magično mesto sa čudnom atmosferom koju teško može spoznati neuko oko. Želim da život ovde bude u potpunosti programiran, ritualan čak, u savršenom kontrastu sa mojim turbulentnim, nomadskim životom“.
Gornji deo fabrike, ovaj arhitekta je transformisao u glavni dnevni boravak. U pitanju je savršena kocka, sa sekvencama lučnih prozora čiji regularni ritam evocira neke sasvim drugačije, metafizičke perspektive.
Kuhinja i trpezarija nalaze se u prizemlju i predstavljaju prostor sastajanja čitave porodice. U srednjem delu sobe, beli mermerni pravougaoni sto sa gvozdenim nogarama okružen je Thonet stolicama sa tkanim elementima. Dvostrani kamin koji krasi ovaj prostor, daje mu toplinu, šarm i ambijent, delo je Oskara Tuskuetsa.
Sa tradicionalnim marokanskim detaljima na zidovima, „pink“ soba na srednjem nivou kuće predstavlja manji i privatniji dnevni boravak. Jedinstveni i velikodušno dimenzionirani trpezarijski sto smešten u ovom prostoru napravljen je od jednog komada Alicante crvenog mermera. Isti materijal je korišćen i za izradu klub stola, koji je u savršenom kontrastu sa crnom kožnom sofom koja se iza njega nalazi. Takođe, veliki kamin dominira ovom prostorijom i otežava nam shvatanje činjenice, da je u ovom, sada toplom i ugodnom prostoru, nekada postojala hladna i betonska fabrika.
N.Đ.